PARNI VALJAK PRVI PUT NA VIRU

»PARNI VALJAK« PRVI PUT NA VIRU Subotnji koncert jednog od najvećih bendova svih vremena najavljuje Husein Hasanefendić Hus

JEDVA ČEKAM SUBOTU, DIO EKIPE VEĆ JE NA VIRU I PRIPREMA SE ZA SHOW!

Malo je bendova u svijetu koji traju i sviraju duže od 20 ili 30 godina; još je manje onih koji su iznad 40 godina postojanja, a u Hrvatskoj ih nema uopće. Zapravo, samo je jedan – veliki i neponovljivi „Parni valjak“. Od 1975. godine kada su nastali nakon razilaženja kultne zagrebačke grupe „220“ – u kojoj je Husein Hasanefendić Hus, jedan od osnivača „Parnog valjka“, pjevao i svirao gitaru – pa do danas, snimili su 18 studijskih albuma, isto toliko singlova, mnoštvo kompilacija, live albuma i video izdanja te postali zaštitno ime jugoslavenske i hrvatske pop rock scene. Usput su prikupili poveći naramak „Porina“, drugih diskografskih nagrada i priznanja te snimili neke od najljepših balada koje su preživjele vrijeme i glazbene ukuse, a danas ih prati gotovo 400 tisuća fanova na službenoj FB stranici benda. Njihove „Zastave“ na You Tube kanalu pregledane su i poslušane više od 7,5 milijuna puta, ali i to je ništa u usporedbi sa skladbom „Sve još miriš na nju“ koju je vidjelo oko 34 milijuna ljudi.
Pune 42 godine s tek jednom četverogodišnjom pauzom kada je bend gitare objesio o klin, popularni Hus je pisao pjesme, svirao, producirao, pa čak i bio jedan od osnivača i predsjednik Hrvatske glazbene unije. Njegova svestrana glazbena ličnost vodila je „Parni valjak“ kroz sve nevere vremena i sigurnom rukom dovela do statusa glazbenih legendi. Kako i zašto toliko dugo i kako je to, uopće, moguće – bilo je prvo pitanje upućeno Hasanefendiću.
„Ne želim da ispadne izlizana fraza, jer to nije, ali mi stvarno volimo to što radimo. Imamo publiku koja voli to što radimo i dokle god uživamo u sviranju i stvaranju novih pjesama, u putovanjima – bit ćemo ovdje“, kaže 63-godišnji glazbenik u uvodu razgovora za Virski list.


Ne sjećam se da ste ikad nastupili na Viru, barem ne posljednjih desetak godina. Može li prvi nastup u nekom mjestu, ili prvi nakon dužeg vremena, biti posebno inspirativan?
- Nikada nismo svirali na Viru! Zadnjih 20 godina sigurno ne, ali stvarno mislim da nismo nikada. Jako se svi veselimo tomu, dio ekipe već je na otoku i sve se priprema za show. Čujem da će i vrijeme biti super!
Možete li navesti tri stvari po kojima doživljavate Vir? Po čemu ga Vi znate?
- Iskreno, Vir znam samo po pričama našeg menadžera koji je doslovno zaljubljen u taj otok. Zato jedva čekam subotu da vidim i provjerim zašto.
Osamdesete su bile vaše godine, osvajali ste scenu i svijet. Kakva je razlika tih 1980-ih i današnjeg vremena? Danas kao da svijet treba spašavati, čak i od glazbe?
- Od glazbe nikada, jer pokušavam zamisliti kako bi bilo moguće preživjeti svo ovo ludilo oko nas bez glazbe. Razlika je jedino u vremenu, jer ga danas ljudi nemaju niti za sebe niti za druge. Sve se radi na brzinu, jer svako čekanje se plaća. Srećom, imam privilegiju da nigdje više ne moram žuriti i to mi se sviđa.
Imali ste bezbroj suradnji s drugim glazbenicima, gostovanja na albumima ili koncertima. Tko Vas je od kolega najviše impresionirao?
- Na ovakva pitanja ne volim odgovarati, jer ću sigurno nekoga zaboraviti , a to dovodi do krivih pogleda, ljutnje ili konflikta, a za to nema potrebe. Svaka suradnja nam je draga, jer je dala pjesmama ili koncertu nešto novo, drukčije, ponekad i bolje no što smo mogli zamisliti.
Što je po Vašem mišljenju druge privlačilo „Parnom valjku“? Neka bendovska filozofija, dobar duh u bendu, njegova otvorenost?
- U bendu imamo jedan poseban odnos, toliko smo godina svi na okupu da je naš odnos obiteljski. Tu ne mislim samo na članove benda, već i na ekipu koja nas prati godinama na svakom koncertu, poput ton majstora Zubaka koji je 40 godina s nama, našeg Kaje koji 30 godina prevozi naše instrumente iz grada u grad, ili menadžera Dina koji je sa nama pola života. Tu je i naša Tina koja je sa bendom preko 20 godina, a onda i mlade snage Robi, Miro, Filip i Daniel. Najkraće je s nama prateći vokal Ana, ali kao da je tu od prvog dana.
Nakon 18 studijskih albuma je li nešto ostalo neizrečeno, neobjavljeno ili nenapisano?
- Uvijek ima novih riječi, misli koje se trebaju izreći. Ne mislim da će uopće doći trenutak kada ću pomisliti: to je to, ja sam svoje rekao.
Imate li najdraži koncert, pjesmu, dvoranu ili stadion? Možda backstage gdje se pripremate ili opuštate za koncert?
- Uh, previše je koncerata i prostora bilo, a opet ne bi volio izdvajati da se krivo ne shvati. Ima posebnih mjesta, poput Arene u Puli, tvrđave sv. Mihovil u Šibeniku, Stradun u Dubrovniku, ali i svirke u manjim mjestima su predivne, kao i u velikim dvoranama. Nema pravila. Bitno je da postoje tehnički uvjeti da možemo pružiti najbolje od sebe. Ostalo je na nama i publici.
Za kraj, imate li album „City Kids“ u vlastitoj kolekciji? Navodno je jako rijedak.
- Imam! To je album „Gradske priče“ na engleskom jeziku, i da, teško ga je naći.


Foto: Ivan Pecek