OPĆENITO

Povijest

Arheološko povijesne crtice o otoku Viru

Otok Vir danas pripada grupi sjevernodalmatinskih otoka, što u većem dijelu povijesti nije bio slučaj, tj. zbog niže razine mora Vir je preko današnjeg privlačkog gaza bio spojen s kopnom, te je na taj način predstavljao najzapadniji dio kopna sjeverne Dalmacije. Upravo ta činjenica utjecat će na podatak da je Vir kroz povijest u više navrata predstavljao važnu stratešku točku preko koje se kontrolirao sav plovni promet u pravcu Zadra i Nina po Virskom moru, tj. kanalu Nove Povljane.

Prapovijesno razdoblje

Zahvaljujući zaljubljeniku u arheologiju iz susjedne Privlake, Darinku Mustaću, poznato nam je da najstarija ljudska staništa na otoku potječu iz vremena donjeg paleolitika i mezolitika (35 000. - 6 000. god. pr. Kr.), što nam dokazuje pronađeni litički materijal (kremene alatke). Na osnovu statistički malog broja nalaza pretpostavlja se da na Viru ne postoje stalna naselja iz tih vremena, već se radi o privremenim zakloništima prapovijesnih lovaca, na što nas upućuje i činjenica da su sva nalazišta tog vremena grupirana na otvorenom u neposrednoj blizini tadašnjih vodenih tokova na sjevernoj strani otoka koji su se ulijevali u rijeku Zrmanju (zbog mnogo niže razina mora Zrmanja je tada tekla između Vira i Paga). Tako su paleolitski i mezolitski nalazi za sada registrirani na položajima; Spužine, Brižine, te na prostoru od Gradine do Duboke drage.

Početak mlađeg kamenog doba – neolitika (6 000. – 2 500. god. pr. Kr.) označen je velikom promjenom u načinu života naših predaka, kojeg je glavna odlika polagani prestanak lovačkog načina života i prelazak na sjedilački način života, s obradom zemlje i počecima stočarstva kao primarnim privrednim granama. Uz neolitsko razdoblje vezuje se i početak uporabe keramičkih posuda, čiji ulomci danas predstavljaju najčešći arheološki nalaz kako na neolitskim tako i na lokalitetima svih kasnijih povijesnih razdoblja. Na otoku ne postoje registrirani nalazi već se najbliže naselje tog doba nalazi na privlačkoj strani Gaza na položaju Kuline Tu je uz samu obalu prikupljena manja količina keramičkog materijala pripisanog danilskoj kulturnoj grupi (prema mjestu Danilu kraj Šibenika, gdje su ostaci ove kulture najprije otkriveni), te se vremenski smješta u srednji neolitik (4 500. – 3 900. god. pr. Kr.).

Prekid razvoja neolitskih kultura na našem ali i širem evropskom području izazvan je seobama indoeuropskih plemena sa sjevera Europe prema jugu. Novonaseljenom stanovništvu glavnu privrednu granu čini stočarstvo što u kombinaciji s nemirnim vremenima uvjetuje premještanje naselja iz plodnih polja na utvrđene uzvisine – gradine. Širenjem indoeuropskih plemena širi se i znanje o upotrebi metala u izradi oruđa i oružja, najprije bakra pa bronce.

Iz bakrenog doba ( 2 500. – 2 000. god. pr. Kr.) na Viru za sada nisu registrirani arheološki nalazi dok iz brončanog doba (2 000. – 900. god. pr. Kr.) datira prvo poznato stalno naselje na položaju Križice. Naselje je smješteno na blagoj kosini koja se spušta od brda Gračić prema rtu Kozjak. U prostoru se uočavaju jedva vidljivi ostatci zemljanih bedema kojima je bilo zaštićeno naselje pačetvorinastog oblika. Nažalost bez arheološkog istraživanja osim konstatacije da naselje pripada brončanom dobu nije moguće donijeti nikakve konkretnije zaključke, niti o naravi naselja a niti o dužini trajanja. Uz promjene u načinu stanovanja dolazi i do promjena u načinu pokapanja jer nosioci bakrenodobnih i brončanodobnih kultura donose običaj pokapanja pod zemljane ili kamene humke. Upravo takvi humci registrirani su na području Gaza s njegove obje strane, privlačke i virske. Na virskoj strani registrirano je postojanje dva zemljana humka na položaju Virić. Iz jednog od zemljanih humaka u Gazu potječe i u arheološkoj literaturi poznat zlatni nalaz iz Privlake.

Potkraj brončanog doba na povijesnoj pozornici prostora omeđenog rijekama Krkom i Rašom javlja se narod Liburna prve povijesno poznate pomorske sile na Jadranskom moru. Liburni u Viru bližem okruženju osnivaju dva značajna grada Nin (Aenonu) i Zadar (Iader), a od tog vremena povijest Vira usko se vezuje uz povijesni razvoj Nina a u manjoj mjeri i Zadra.

Upravo zbog života vezanog uz more liburnsko naselje na otoku formira se u uvali Smratine, u Lozicama. Kao i kod svih prije spomenutih nalazišta ni ovdje nisu nikada vršena arheološka istraživanja što nas onemogućava u donošenju konkretnijih zaključaka o veličini i tipu naselja.

Uz naselje u Smratinama u Viru se nalaze još i dvije gradine koje povezujemo s boravkom Liburna na otoku, a koje zbog izostanka nalaza ne pripadaju stalno naseljenim mjestima već pripadaju tipu gradina s točno određenom prvenstveno obrambenom namjenom. Gradina na sv. Jurju (Bandiri) kružnim je vjerojatno dvostrukim bedemom okružila sam vrh brda. Ostatci bedema danas se najbolje uočavaju na istočnoj i jugoistočnoj padini. Namjena gradine prvenstveno je kontrola plovidbe kroz Virsko more kao i prijenos signala upozorenja s područja Kvarnera na područje otoka zadarskog okružja kao i na prostor Ravnih kotara i Bukovice, kao i obrnuto, što nam potvrđuje i odlična vizualna komunikacija s gradinama sv. Vid na Pagu, sv. Mihovil na Ugljanu i Lergova gradina u Slivnici.

Ostaci druge gradine nalaze se na istoimenom položaju. Gradina je smještena uz samu morsku obalu a zbog obrane s kopnene strane prostor je ograđen dobro sačuvanim potkovastim zemljanim bedemom, čiji su ostaci na istočnoj strani, uz samo more, vidljivi i do visine od skoro 3 m. Glavna svrha ove gradine bila je kontrola plovidbe kanalom između Paga i Vira u pravcu Nina i dalje prema Podvelebitskom kanalu. U svrhu nadzora kanala gradina vizualno komunicira s gradinama Zaglav kod Košljuna i Gradac kod Gorice na otoku Pagu. Obje gradine uz navedenu ulogu svakako imaju i ulogu refugiuma tj. dobro branjenih prostora na koji su se u vrijeme ratnih zbivanja povlačili ljudi i stoka.

Kao i ljudi iz brončanog doba i Liburni se pokapaju u ravnim grobljima, bez vidljivih oznaka u prostoru ili pod nadaleko uočljivim kamenim humcima čije postojanje je registrirano na položaju Križice (šest humaka) te na vrhu brda Sinjak (jedan humak).

Antičko doba

Tijekom 2. st. pr. Kr. na istočnoj obali Jadrana javlja se nova velika sila – Rim. Do kraja 1. st. pr. Kr. potpast će cijeli prostor Liburnije pod rimsku vlast. Kako se u izvorima o ratnim sukobima Rima s ilirskim plemenima ne spominju Liburni pretpostavlja se da su oni pod vlast Rima došli dobrovoljno, što dokazuje i vrlo rano dobivanje rimskih građanskih prava kod liburnskih zajednica. Tako 16, god. pr. Kr. Aenona (Nin), pod čiju upravu spada i prostor Vira dobiva status rimskog municipija.

U tim okolnostima liburnsko naselje na položaju Smratine se postupno romanizira i nastavlja s životom i u vrijeme rimske vladavine našim krajem, što nam dokazuju i česti nalazi ulomaka rimske keramike na površini. Kao i kod liburnskog naselja zbog neistraženosti nije moguće ustvrditi ništa preciznije o samoj prirodi naselja.

Tijekom rimske vladavine uvelike se pojačava proizvodnja soli na širem ninskom području što dovodi do formiranja solane na položaju današnjeg Gaza.. Ostaci zidova i temelja popratnih gospodarskih zgrada i danas su vidljivi na privlačkoj strani Gaza kao i na otočiću Školjiću u to vrijeme sastavnom dijelu kopna, preko kojeg je prolazila cesta (Via Communis) spajajući municipalno središte Aenonu s naseljem u Smratini. Spomenuta cesta upotrebljavat će se za vrijeme oseka sve do raskopavanja gaza 1904. g. (razina mora od 1. st. pos. Kr. do danas porasla je za cca 2 m.). Ostaci ceste i danas su vidljivi na obje strane Gaza.

Srednji vijek

Provalom Huna u Europu započinje za najveći dio kontinenta vrijeme stalnih nestabilnosti uzrokovanih seobama germanskih i slavenskih plemena, kao i čestim provalama Huna, Avara i Bugaraa Takva situacija traje do oko 800. g. i konačnog sloma avarske države od strane Franaka predvođenih Karlom Velikim. U tom razdoblju tijekom 7. st. jadransku obalu nastanjuju Hrvati koji s vremenom stabiliziraju i učvršćuju svoju vlast kako u središtu svoje moči, prostoru omeđenom rijekama Zrmanjom i Cetinom, tako i na susjednim područjima. U novom rasporedu snaga uspostavljenih tijekom 8. i 9. st. Nin postaje centar svjetovne i crkvene vlasti.

Iako je Vir geografski smješten u neposrednoj blizini Nina on se kao takav u oskudnim ranosrednjovjekovnim izvorima na žalost ne spominje sve do darovnice Kralja Petra Krešimira IV izdane u Ninu 1069. g., ali i tada samo uzgred tj kao polazna točka za određivanje položaja otoka Mauna kojeg kralj daruje benediktinskom samostanu sv. Krševana u Zadru.

Što se u vremenu od 5. – 12. st. dešava s naseljem u Smratinama i da li ono u tom vremenu još uvijek živi bez istraživanja nam neće biti poznato. Ono što je danas vidljivo u prostoru su ostaci crkve sv. Martina smještene neposredno uz južni rub naselja. Crkva kao i sve ostale srednjovjekovne crkve na Viru ima klasičan oblik tj izduženog je pravokutnog oblika s polukružnom apsidom na začelju, te je orijentirana Z (ulaz) – I. Kako se ovaj oblik crkve javlja kroz dugo razdoblje, te zbog nedostatka pisanih izvora, nastanak crkve nije moguće preciznije datirati. Prema predaji vlasnika zemlje uokolo crkve prilikom oranja nailazilo se na ljudske kosti što upućuje na postojanje i groblja na tom položaju.

Malo podataka o životu na otoku imamo i iz kasnosrednjovjekovnih pisanih izvora, pa ih ovdje kronološki navodimo:

1242. g. Vir se spominje u darovnici kralja Bele IV, kojom gradu Pagu daje kraljevske slobode, a povodom pomoči u bitci s Mongolima koja se odigrala pred Virom?, najvjerojatnije se time „pred“ misli na prostor Gaza.

U rujnu 1313. g. na Viru se iskrcava venecijanska vojska pod vodstvom condottiera Almacija de Limolisa s kojom nakon grupiranja kreče na Zadar koji mu se ubrzo i predaje. Mletačku vlast 1329. g. priznaje i Nin a time i Vir. Prema Lucijanu Marčiću (Antropogeografska ispitivanja po severno – dalmatinskim ostrvima (Rab, Pag i Vir), naselje i poreklo stanovništva, Srpski etnografski glasnik,knj. 23, Beograd 1926, str 251 – 352) već 1347. g. Venecija na Viru na položaju Kozjaka podiže manju utvrdu i u nju smješta vojnu posadu. Na žalost autor ne navodi povijesni izvor tog podatka. S novonastalom situacijom se nikako ne miri ugarsko – hrvatski kralj Ludovik te on 1358. g. Zadarskim mirom prisiljava Veneciju da sve dalmatinske gradove i otoke vrati u hrvatsko okrilje. Ovakva situacija potrajat će do 1409. g. kada Ladislav Napuljski prodaje sva svoja prava na Dalmaciju, Veneciji. Od tada pa sve do 1797. g. i propasti Mletačke republike grad Nin a time i Vir dolazi pod njezinu vlast.

U kasnom srednjem vijeku podiže se na otoku više malih crkvica, prvenstveno obiteljskih zadužbina i to:

Sv. Juraj na istoimenom brdu (Bandira)

Crkva je smještena na JZ padini brda tik do ostataka bedema liburnske gradine. Arheološkim istraživanjima 2006. g. utvrđen je longitudalni oblik crkve s polukružnom apsidom na jugoistoku. Uz JZ stranicu crkve pronađena su dva groba prekrivena masivnim kamenim pločama izrađenim iz jednog komada. Na osnovu istraživanjem prikupljenih podataka treba pretpostaviti da se radi o obiteljskoj zavjetnoj crkvici, oko koje se formiralo obiteljsko groblje. Obzirom na tlocrt crkve i nalaze iz grobova nastanak crkve može se datirati u sam kraj 13. ili prvu polovicu 14.st.

Sv. Nikola na Jadru (put mula)

Prilikom gradnje vodovoda i kanalizacije 2009. g. naišlo se na ostatke crkve koji su i istraženi, ali zbog trenutne nemogućnosti prezentacije isti su preventivno zaštićeni i ponovno prekriveni asfaltom. Također je longitudalnog oblika s polukružnom apsidom na istoku. U 17. st. članovi obitelji Crnica čiji dvor se nalazi u neposrednoj blizini crkve je obnavljaju te je uz sv. Nikolu posvećuju i Velikoj Gospi. Prilikom obnove pod crkve je opločan opekama, što predstavlja rijedak slučaj u Dalmaciji.

Sv. Juraj u selu

Dio današnje župne crkve izgrađene 1845. g. smješten je na temeljima i ziđu starije vjerojatno istoimene crkve, što nam potvrđuju i zazidani prozorčići na pravokutnoj apsidi današnje crkve. Starija crkva također je longitudalnog oblika, orijentirana J (vrata) – S. Oblik apside ranije crkve nije moguće utvrditi.

Sv. Ivan Glavosijek na Prauljama

Do 1845. g. i gradnje nove crkve sv. Jurja, crkva sv. Ivana je bila župna crkva, smještena na podjednakoj udaljenosti od sva tri naselja na otoku. Istog je oblika kao i sve dosad spomenute crkve, osim što je dimenzijama nešto veća od ostalih, te je orijentirana u pravcu J/JZ (vrata) – S/SI.Odmah nakon gradnje crkve u 14. st. formira se uokolo nje i groblje. U vremenu od 1996. – 1998. crkva je obnovljena radovima koje je vodio Zavod za zaštitu spomenika u Zadru.

Razdoblje od 16. – 17. st.

Krajem 15 st., preciznije od 1493. g. i teškog poraza hrvatske plemićke vojske pod vodstvom bana Derenčina, počinje i Dalmacija osjećati sve prisutniju opasnost od turskih najezdi koje će kulminirati u 16 – 17 st. Novonastalom situacijom Vir ponovno postaje strateški bitna točka, jer se za vrijeme turskih provala na njega povlači ugroženo stanovništvo i stoka ne samo s ninskog područja već i sa šireg zadarskog. Tako u povijesnim izvorima nikad nije zabilježeno da su Turci prodrli na Vir, pa čak niti za kratkotrajne okupacije Nina tijekom rata godine 1570. – 1573. Tijekom kandijskog rata od 1645. – 1669. g grad Nin će 1646. g. zbog nemogućnosti obrane od Turaka biti skoro u potpunosti raseljen i uništen od strane same Venecije. Ta činjenica kao i dugogodišnji kandijski rat dovest će do velikog iseljavanja stanovništva iz sjev. Dalmacije pa time i s Vira.

Zbog sve težeg održavanja fortifikacija Nina ali i same njegove obrane, Mletačka vlast donosi odluku o gradnji nove utvrde na otoku Viru. Za vrijeme gradnje uz simbol Venecije, krilatog lava, ugrađenog u sjevernu kulu utvrde, u južnu kulu iznad ulaznih vrata u utvrdu uzidana su tri obiteljska grba, među ostalim i grb obitelji Molin, čiji član Francisko 1623. g. vrši dužnost generalnog providura Dalmacije, upravo iz tog razloga treba pretpostaviti da i gradnja utvrde započinje iste godine. Od utvrde su danas sačuvane dvije kule povezane čvrstim bedemom na kojem su sačuvani otvori za puškarnice okrenuti prema kopnu, dok je prostor prema moru nebranjen, što je nelogično. Zato pretpostavljamo da je utvrda bila trokutastog presjeka i da je zauzimala cjelokupni prostor punte Kozjaka. Djelovanjem erozije ali i ljudi ti dijelovi utvrde do danas su u potpunosti nestali.

edugo nakon gradnje utvrde 16. listopada, 1634. g. mletački dužd, zbog zasluga za Republiku dodjeljuje otok obitelji Crnica, uz obvezu plaćanja 200 dukata godišnje. Nekoliko godina kasnije Vuk Crnica otok otkupljuje i postaje njegov jedini vlasnik.

Nakon morejskog rata 1684. – 1699. g. završenog karlovačkim mirom i smirivanja situacije na granicama Venecije i Turske započinje novi val naseljavanja sjeverne Dalmacije, pa tako i Vira. Krajem 17. i tijekom prve polovice 18. st. Vir naseljavaju nosioci većine prezimena koja i danas opstoje na Viru.

1880. g. ili koju godinu prije otok od obitelji Crnica otkupljuje Paško Bakmaz, a već 1881. g. nalazi se otok u vlasništvu njegove kćerke Auguste Obradović. U periodu od 1903. – 1914. g. stanovnici Vira otkupljuju od Auguste Obradović cijeli otok te ga među sobom dijele na 89 dijelova.

Skoro istovremeno s otkupom otoka za dešava se još jedna presudna stvar za Vir, u periodu od 1904. – 1912. g. prokopava se Gaz kojim Vir definitivno postaje otok.